Cosmopolitan

Kao i svako tipično žensko padam na lijepe cipelice, nije bitno jesu li balerimke, čizmice, niske, visoke, štikle sa mega velikom petom jednostavno im ne mogu odoljeti…svaka prilika zahtjeva svoje cipelice..…pošto već dugo ja i moj račun na kartici se borimo, srećom nisam kao država koja je na rubu kapitulacije, trudim ga se uvijek dovesti barem do pozitivne nule…pogotovo u ovo današnje vrijeme, kada sam kao žrtva recesija pala i ostala bez posla…vjerojatno bi neki sjedili, plakali nad svojom sudbinom doma i čuvali ono malo što imaju za crne dane, ali ne i ja …ja se ne ponašam u skladu sa svojom situacijom,i ne mogu se uklopiti u sliku nezaposlene osobe..niti sebe tako doživljavam..jedino me radna knjižica i zavod svakog 15 posjete da sam dio te ružne strane...
I tako mala otišla malo do grad, odmah svi putovi su vodili do mog boutiqua sa cipelicama…nisam namjerava ništa kupiti htjela sam samo vidjeti novu proljetnu kolekciju…kada odjednom ljubav na prvi pogled….ali nisam im mogla odoljeti kada sam ih vidjela u izlogu. Bež boja , mašnica naprijed, slobodni prstići, peta srednje visoka, idealne za popodnevne kavice, a opet profinjene i za izlaske…recesiju sam tada zaboravila, kao pravi ovisnik gledaš samo kako doći do svoje droge…nazvala sam sestru, sis oćeš sudjelovati sa mnom u troškovima za cipelice pliz??..imam taman polovinu da ih pokrijem??…znala sam da je ista kao i ja i da ću sa njima otići kući..( nakon pregovaranja , slanja mms-a, isprobavanja, pristala mi je dati polovinu,,hehheh. I da nije već bi se ja nekako snašla, makar ne izašla dva vikenda vani one bi meni bile u ormaru…i tako sam izlazeći iz butiqua, u glavi već zamišljala milijun komba na koje bi mi mogle pasati…kao i svaki put i ovaj put vraćala sam se sa suvenirom u rukama, da tradicija ne propadne..ne obazirući se što tonem u minus ko Grčka….
Kažu da se žene mogu zaljubiti samo u cipele na prvi pogled, ako je tako ja sam bila zaljubljena, i malo se prečesto zaljubljujem u sve i svašta doslovno, leptirići su bili svuda oko mene i osmijeh na licu…bar za razliku od muškaraca, kod cipela te ne muči te pitanje dali su one prave,dali će te prevariti, već znaš odgovor, da, jesu sigurno… to je ljubav koja ne prestaje,mogu doći neke nove bolje, ali barem nikad nećeš biti prevarena , izigrana…to je ljubav koju muškarci nikada neće shvatiti…možda će te reći da sam rasipnica, da vjerojatno imam novca na pretek,da sam ovisnica i da ne znam sa novcima, jer nitko lud ne bi u recesiji, i još usto bez posla kupovao štikle, nekima bi na pameti bila hrana ono osnovno, primarno…a što ja mogu, moja sreća nema cijene, tko zna gdje ću biti sutra i kako će se razviti situacija,možda me sutra ne bude,možda padne meteor,iznenadi me potres,možda , možda, možda me ne bude…ja sam samo sebi željela uljepšati ovu sivu i ružnu svakodnevnicu..barem na nekoliko minuta se osjećati sretno i zaboraviti na ekonomske probleme, htjela sam se počastila cipelicam jer sam se riješila poslodavca koji me je gušio 3 god, željela sam sebe počastiti nečim lijepim od zadnje svoje plaće…a i sigurna sam da ću u njima ići na razgovor za novi posao, koji, nadam se, ubrzo smiješi…tko zna možda mi donesu i sreću….